parajumpers outlet parajumpers sale http://www.canadagoosestore.be/ https://www.parajumpersonlinesale.be

Nevidljiv član obitelji

Ljudima nije lako čuti da imaju dijabetes.Zašto? Zato što je to stanje koje se ne može izliječiti. Zato što moramo cijeli život preokrenuti naopačke. Zato što sve svoje navike moramo mijenjati. Zato što se neprestano trebamo regulirati. Zato što okolina ne zna što je to…

«Normalno.»

Što znači normalno? Kako izgleda normalno?

Za mene je normalno oblačno, uobičajeno, tipično, obično, redovito, dan za danom, rutina..

Da, to je za mene pojam normalnog.

Možda naizgled slika mene i moje obitelji izgleda fantastično savršeno, ali vi gledate sliku od prije tri godine.

Na slici koju danas možete vidjeti dodan je još jedan član, ali ga vi ne vidite.

Trenutno «normalno» uključuje pokušaj obavljanja nekog posla.

«Normalno» kod mene znači krv (nekad više krvi, nekad manje ali svakako više puta dnevno), bočice inzulina u hladnjaku, krvave i čiste test trakice po sobi, flasteri, skuplji medicinski aparati i zalihe, bilježnica s računanjem ugljikohidrata, masti i proteina, čitanje i proučavanje prehrambenih oznaka, isprekidan san – loš san, dnevnik u koji pišem datume pregleda s liječnicima i sestrama i edukacijama, medicinske aplikacije na mobitelu, poznavanje radnog vremena svih bližih ljekarni jer često idem tamo na izlete, telefonski pozivi zdravstvenog osiguranja i opterećenja administracijom (papiri koje moraju ovjeriti liječnik pa ljekarnik), ponavljanja medicinskih tvrtki koje proizvode inzuline, čitanje istraživanja i sudjelovanje u njima, čitanje medicinskih časopisa kao da su romani…

Između svih ovih radnji, ja još imam i život! Život mi se događa baš kao i kod svih drugih ljudi.

Lijep život.

Sretan život.

Hrabar život.

Plašljiv život.

Običan život.

Život s iglama.

S ovakvim životom, moja obitelj morala je predodrediti određene dijelove života meni. Brak, roditeljstvo, obiteljska putovanja i izleti… U svemu ja imam ulogu. Ulogu imam i kod nutricionista, znanstvenika, psihologa, liječnika, medicinskih sestara.

Sve u svemu, što god da radim imam još jednog člana obitelji – on je nevidljiv i došao je neočekivano, ali je očigledno prisutan u životu!

Dijabetes je sa mnom kada idem s prijateljima u kino i na večeru.

Dijabetes je sa mnom kada petkom idem na odbojku.

Dijabetes je sa mnom kada imam usmeni ispit pred profesoricom.

Dijabetes je sa mnom na opušteno subotnje jutro i stresna jutra ponedjeljkom.

Dijabetes je sa mnom kada šećem psa ili idem u trgovinu.

Dijabetes se sa mnom nalazi na bazenu, u vrtu, u mojoj sobi, u automobilu, na plaži…

On me ne napušta…

Baš zato što me ne napušta, brinem se za njegove potrebe. Teško sam ga prihvatila, da nisam moglo je završiti kobno.

Tako je, to je meni normalno. Ja sam dijete s dijabetesom, ja sam supružnik s dijabetesom, ja sam dio obitelji s dijabetesom i radim s dijabetesom.

 

To je moja normala!

 

 

 

Podijeli ovu vijest s ostalima

Rasprava